Međugorje

24. lipnja 1981. šestero djece iz župe Međugorje — Ivanka Ivanković, Mirjana Dragićević, Vicka Ivanković, Ivan Dragićević, Ivan Ivanković i Marija Pavlović — ugledalo je na brdu Podbrdo ženu koju su prepoznali kao Gospu. Sljedećih dana ukazanja su se nastavila, a žena se predstavila kao „Kraljica mira".

Poruke koje vidioci prenose pozivaju na obraćenje, post (osobito srijedom i petkom), svakodnevnu molitvu krunice i mir među narodima i pojedincima.

Mjesto je od sredine 1980-ih preraslo lokalne okvire i postalo jedno od najposjećenijih hodočasničkih odredišta na svijetu, s procjenama i do 30 milijuna hodočasnika tijekom proteklih desetljeća. Osobito je poznato po ispovjedaonicama u kojima danonoćno djeluju svećenici iz cijelog svijeta i po brojnim svjedočanstvima duhovnih obraćenja.

Bezbrojni hodočasnici svjedoče da je Međugorje za njih bilo mjesto duboke promjene: povratak sakramentu ispovijedi nakon godina, pa i desetljeća odsutnosti, obnovljena bračna i obiteljska pomirenja, odluka za svećenički ili redovnički poziv, te trajno usvajanje molitve krunice u svakodnevni život. Zbog stotina svećenika koji ondje danonoćno ispovijedaju, mjesto se često naziva „svjetskom ispovjedaonicom". Uz duhovne plodove, spominju se i pojedinačna svjedočanstva tjelesnog ozdravljenja, no ona nisu predmet sustavnog crkvenog ispitivanja kao u Lourdesu.

Nakon dugogodišnjeg ispitivanja koje je uključivalo više crkvenih komisija, Dikasterij za nauk vjere pod papom Franjom izdao je 2024. dokument „nihil obstat" — dopuštajući vjernicima da traže duhovne plodove Međugorja i biskupima da odobravaju hodočašća, bez konačne izjave o nadnaravnosti svakog pojedinog ukazanja, koja ostaje otvorenim pitanjem crkvenog istraživanja.