Sveti Franjo Asiški

Giovanni Pietro di Bernardone, Assisi, 1181. ili 1182. sin bogatog trgovca tkaninama. Odrastao u obilju: skupa odjeća, gozbe, viteška slava na horizontu. Franjo je bio prvak zabava i sanjao o ratnoj časti. Imao je sve što se može poželjeti i negdje ispod toga, bez imena, jednu neispunjenu prazninu.

Tu prazninu produbila je tamnica. 1202. rat s Perugiom, Franjo zarobljen. Godinu dana iza rešetaka. Bolest. U toj tišini počelo je kopniti nešto što nije bila kost ni meso, nego oklop iluzija da slava ispunjava. Po oslobođenju, opremio se opet za viteški pohod prema Apuliji. No u Spoletu ga je zaustavio san i unutarnji glas: Kome je bolje služiti, Gospodaru ili sluzi? Vratio se kući. Bez naslova, bez objašnjenja. Prijatelji su mislili da je poludjeo. On je samo, po prvi put, prestao ispunjavati svoju prazninu krivim stvarima.

Godinama nakon Spoleta lutao je između dva svijeta. Nije više bio viteški sanjar, ali još nije znao što jest. Provodio je vrijeme u osami, molio u napuštenim crkvama, služio gobavima koje je do tada zaobilazio. Nešto se u njemu polako čistilo, ali bez jasnog cilja.

Pravi prijelom događao se u dva susreta isti dan. Na cesti gubavac koga je cijeli život zaobilazio. Taj dan je sišao s konja i zagrlio ga. Sam je zapisao: Ono što mi se činilo gorkim pretvorilo se u slatkoću duše i tijela. Odjednom je imao jedan sloj manje sloj gađenja koji ga je čuvao od stvarnog kontakta s bijedom. Potom, kleknuo je u ruševnoj crkvi San Damiano. Raspelo je progovorilo: Franjo, popravi moju Crkvu koja je, vidiš, sva u ruševinama. Počeo je skupljati kamenje doslovno. Shvatio je smisao tek godinama poslije. I kad mu je kamenje trebalo platiti, uzeo je bez pitanja balu očevih tkanina i prodao je na tržnici. Pietro di Bernardone vratio se s putovanja, saznao i odvukao sina pred biskupa. Javni sud pred cijelim gradom.

Franjo je vratio sve: novac, odjeću, čak i pravo na obiteljsko ime. Stajao je gol pred cijelim Assisijem i izgovorio: Od sada ću govoriti samo: Oče naš koji jesi na nebesima. Biskup ga je prekrio ogrtačem. Bez nasljedstva, bez doma, bez zaštite i slobodniji nego ikad u životu. Ono za čime je nesvjesno tragao od djetinjstva, pronašao je u trenutku u kojemu je imao najmanje.

Nije tražio sljedbenike. Ali nešto u tom čovjeku koji je stajao gol i bio mirniji nego itko u gomili — privlačilo je. Nije bila propovijed. Bila je prisutnost.

Ta sloboda bila je zarazna. Braća su počela dolaziti. 1209. otišli su u Rim, dvanaestak njih, s pravilom koje je Franjo napisao prema Evanđelju. Papa Inocent III. odobrio je pravilo. Red male braće bio je rođen iz ničega, jer Franjo nije imao ništa osim slobode. Iz te iste slobode, bez imovine ni jamstava, broj braće brzo je narastao na tisuće diljem Europe.

Ta ista sloboda — sloboda onoga tko nema što izgubiti — odvela ga je na najneočekivanije mjesto.

Sloboda bez oružja pokazala se i na bojišnici. 1219. Egipat, Peti križarski rat. Dok su armije s obje strane ginule, Franjo je sam prešao neprijateljske linije bez oružja, bez diplomatskog mandata i ušao pred sultana Melek el-Kamila. Sultan ga je primio, slušao pet dana i pustio ga sigurno natrag. Onaj tko nema što izgubiti, nema ni neprijatelja.

Posljednje što je imao tijelo Bog mu je uzeo na planini. 17. rujna 1224. La Verna, Toskana. Četrdeset dana posta i molitve. Vizija serafina s likom raspetog Krista. Na rukama, nogama i boku pojavile su se stigmata Kristove rane. Bio je prvi čovjek u povijesti koga je Crkva vjerodostojno potvrdila kao nositelja tih rana. Pokušao ih je sakriti nosio je rukavice, čarape, tunikama prekrivao ruke. Nije mogao. Ni bol više nije bila njegova.

Posljednje dvije godine: gotovo slijep, bolestan, podvrgnut mučnom liječenju. I u toj muci diktirao je Cantico delle Creature hvalu za brata Sunca, sestru Vodu, brata Vjetar i na kraju za sestru naše tjelesne Smrti. Umro je 3. listopada 1226. gol na goloj zemlji, pjevajući psalam. Onaj tko je počeo s punim sanducima, završio je bez ičega i otkrio da je upravo u tome bio cijeli smisao. Kanoniziran 1228. samo dvije godine poslije.