Sveti Ignacije Lojolski
svećenik, osnivač Družbe Isusove · 1491. – 1556.
Blagdan: 31. srpnja
Vojnik koji je postao hodočasnik.
Učitelj razlučivanja duhova.
Kad tražiš smjer i duhovnu jasnoću.
Čovjek koji je naučio slušati
Nijedan duhovni tekst u pet stoljeća kršćanstva nije promijenio toliko života koliko su promijenile Duhovne vježbe Ignacija Lojolskog. No to djelo nije nastalo iz genija, nastalo je iz sloma. Topovska kugla koja ga je srušila pod Pamplonom 1521. slomila je vojnika koji je tražio slavu i otvorila čovjeka koji je naučio slušati.
U nepokretnosti je počeo primjećivati nešto suptilno u sebi: kad je maštao o vojničkim podvizima, osjećao je kratkotrajni zanos i onda prazninu. Kad je razmišljao o Bogu, mir je ostajao. Ta razlika, tiha, gotovo neopipljiva, postala je polazište cjelokupne ignatijanske duhovnosti. Ignacije nije otkrio novu teologiju. Dao je Crkvi nešto trajnije: jezik kojim Bog govori iznutra.
Zazivaju ga oni koji stoje pred odlukama i ne čuju odgovor, koji traže smjer i ne prepoznaju koji glas je Božji. Ali i oni koji već hodaju u vjeri i žele ići dublje. Ignacije zna razliku između glasova koji vode i onih koji zavode, i može naučiti slušati.
Kada mu se obraćaju
Izaberi ono s čime dolaziš danas.
Život sveca
Iñigo López de Loyola rodio se 1491. u plemićkoj baskijskoj obitelji u sjevernoj Španjolskoj. Mlad je otišao na dvor vojvode od Navarrea i odrastao kao dvorjanin i vojnik s ambicijama, osjećajem časti i velikom željom za slavom.
Godine 1521. branio je grad Pamplonu od francuske vojske. Topovska kugla razbila mu je desnu nogu i ranila lijevu. Donesen je u obiteljski dvorac Loyola, gdje je proveo duge mjesece nepokretnosti. Nije imao što čitati osim dvije knjige: Život Kristov Ludolfa Saškog i Legendarij o svecima.
U toj tišini počeo je primjećivati nešto u sebi: kad je čitao o vojničkim podvizima, osjećao je kratkotrajni zanos a onda prazninu. Kad je čitao o Kristu i svecima, osjećaj mira ostajao je dulje. Ta razlika postala je temelj svega što će naučiti i predati: razlučivanje duhova, prepoznavanje koji unutarnji pokreti vode prema Bogu, a koji ne.
Nakon ozdravljenja krenuo je na hodočašće. U Montserratu je proveo noć u molitvi pred oltarom Gospe, ostavio oružje i odjenuo siromašnu odjeću. Zatim je otišao u Manresu, u blizini Barcelone, gdje je gotovo godinu dana živio u špilji, u postu i intenzivnoj molitvi. Ondje je doživio mistična prosvjetljenja i viđenja Gospe s Djetetom, koja su pratila to razdoblje intenzivne molitve, i počeo zapisivati bilješke koje su postale Duhovne vježbe priručnik za duboku molitvu koji se koristi sve do danas.
Nakon Manrese, s novim unutarnjim mirom i jasnoćom poziva, krenuo je na hodočašće u Jeruzalem s nadom da će tamo ostati i evangelizirati, ali mu to vlasti nisu dopustile. Shvatio je da za ono što osjeća kao poziv, pomaganje dušama, nema dovoljno teološkog temelja. U dobi od tridesetak godina vratio se u školu, s djecom, i počeo od početka. Studij je nastavio u Alcalá, Salamanci i naposljetku u Parizu, gdje je stekao filozofski i teološki stupanj.
U Parizu je pronašao ono što nije imao: suputnike. Oko sebe je skupio skupinu prijatelja koji su dijelili isti ideal: Petra Fabera, Franju Ksaverskog, Diega Laíneza i druge. Na brdu Montmartre 1534. zajedno su se zavjetovali na siromaštvo, čistoću i raspoloživost papi. Iz tog malog kruga nastao je novi red. Godine 1540. papa Pavao III. potvrdio je Družbu Isusovu, isusovce.
Ignacije je ostatak života proveo u Rimu, upravljajući redom koji je rapidno rastao u svim smjerovima koje je godinama sanjao. Pisao je tisuće pisama, osnivao škole, slao misionare u Indiju, Japan, Afriku i Ameriku. Umro je tiho, gotovo a da itko nije primijetio, 31. srpnja 1556. Proglašen je svecem 1622. zajedno s Franjom Ksaverskim i Terezijom Avilskom.
Ignacijevo djelo
Duhovne vježbe
Ignacije je u tišini Manrese otkrio nešto što mnogi kršćani cijelog života ne dožive: da Bog ne govori samo Crkvi i svecima, govori svakom čovjeku osobno. U molitvi, kroz pokrete u srcu, kroz Sveto pismo koje odjednom progovara upravo onu situaciju u kojoj se netko nalazi.
Duhovne vježbe su prostor gdje se taj susret može dogoditi. Ne predavanje o Bogu, nego razgovor s njim u tišini, pred otvorenim Pismom, u slobodi od svega što inače zauzima srce. Mnogi koji su ih prošli opisuju ih kao prekretnicu: trenutak kada je vjera prestala biti naučena i postala živa.
Nastale su iz Ignacijeva vlastitog iskustva i predane Crkvi kao dar. Pape su ih preporučivali, sveci po njima živjeli, milijuni ih prolaze i danas na svakom kontinentu, u svakom jeziku, u svakom životnom stanju.
Svjedočanstva iz njegova djelovanja
Verificirana u procesima beatifikacije (1609.) i kanonizacije (1622.) i živim plodovima koji traju pet stoljeća.
Loyola, Španjolska, 1521.
Oporavak koji je nadišao svako medicinsko očekivanje
Kad je Ignacije donesen u dvorac Loyola s razbijenim kostima obiju nogu, liječnici su procijenili da neće preživjeti prvu noć. Preživio je, ali kosti su zarasle pogrešno pa su morale biti ponovo lomljene i namještane, bez anestezije. Podnio je to u tišini. Još teže: otkriveno je da jedna kost strši ispod koljena na način koji bi ostavio vidljivu deformaciju. Ignacije je inzistirao da se odsječe. Liječnici su odbijali, smatrajući da je ishod gotovo sigurno smrtan. Preživio je i to. Taj oporavak, koji nitko nije bio u stanju objasniti, Ignacije je smatrao prvim izravnim Božjim zahvatom u svom životu. Rane su mu ostale, ali on je ubrzo hodočastio pješice prema Montserratu, Manresi i Jeruzalemu.
La Storta, blizu Rima, 1537.
Vizija kod La Storte potvrda puta
Na putu prema Rimu, u malenoj kapelici La Storta, Ignacije je doživio jedno od najsnažnijih mističnih iskustava svoga života. Vidio je Boga Oca koji govori Kristu: 'Hoću da uzmeš ovoga čovjeka za slugu.' A Krist njemu: 'Hoću da mi budeš u službi.' Tu viziju opisao je kao dublje od svega što je ikad doživio i na nju se pozivao kad god su sumnje napadale njega ili red. Godinu dana kasnije, 1540., papa Pavao III. potvrdio je osnivanje Družbe Isusove. La Storta se danas štuje kao mjesto na kojemu je potvrđena Ignacijeva misija.
Pariz → Indija, Japan, 1530.–1552.
Franjo Ksaverski jedan čovjek, milijuni dodirnutih
Franjo Ksaverski, aristokrat i briljantan student u Parizu, nije htio imati posla s Ignacijem. Ignacije ga je privlačio strpljivo, godinama, jednim pitanjem koje je ponavljao kad god bi mu bila prigoda: 'Što koristi čovjeku da stekne cijeli svijet, a dušu svoju izgubi?' Ksaverski je na kraju pristao i postao jedan od najvećih misionara u povijesti Crkve. U jedanaest godina evangelizirao je obale Indije, Šri Lanku, Malaku, Japan; krstio je stotine tisuća. Umro je 1552. na otoku Shangchuan, na putu prema Kini, sam i bez pratnje. Cijela ta misija bila je izravni plod Ignacijeve duhovne metode: prepoznati ono što je u čovjeku i fino ga usmjeriti prema Bogu.
Patronati i zagovor
U crkvenoj predaji
- isusovci i odgajatelji
- duhovni vođe i direktori
- vojnici i ranjeni
- retreati i duhovne vježbe
- Španjolska
Kao zaštitnik povezuje se i s
- Manresom (Španjolska) mjestom Duhovnih vježbi
- Loyolom (Španjolska) mjestom obraćenja
- Crkvom Il Gesù (Rim) grobnicom
Moliti sa svetim Ignacije Lojolski
Možeš moliti riječima Crkve.
Možeš govoriti vlastitim riječima.
Možeš i šutjeti.
Svetac ne zauzima Božje mjesto.
On prati molitvom i zagovorom.
Put uvijek vodi k Bogu.
Vlastitim riječima
Ovo je prostor da Isusu kažeš ono što nosiš u sebi, spontano svojim riječima, bez unaprijed zadanog teksta.
Manresa, Loyola i Il Gesù
- Dvorac i svetište u Loyoli, Baskija — rodno mjesto i mjesto obraćenja Ignacija Lojolskog.
- Špilja u Manresi, Katalonija — mjesto gdje su nastale Duhovne vježbe.
- Crkva Il Gesù, Rim — majka crkva isusovaca i Ignacijeva grobnica.
Ignacije nije cilj.
On je suputnik na putu razlučivanja.
Njegov život upućuje na Isusa Krista, u kojemu se Bog može naći u svemu.
I s Kristom, u Duhu Svetome, na Oca.
Naći Boga u svemu.
Temeljni stav ignatijanske duhovnosti Bog nije samo u crkvi, nego u svakoj stvarnosti koja jest