Sveta Katarina Sijenska
dominikanska tercijarica, doktor Crkve · 1347. – 1380.
Blagdan: 29. travnja
Slobodna u Kristu.
Prisutna i onda kad drugi bježe.
Za one koji trebaju hrabrost i traže slobodu.
Doktorica ljubavi
Katarina Sijenska je svetica koja je iz dubine molitve crpila slobodu kakvu titule ne mogu dati. Nije imala ni crkveni red ni moć, pa ipak je pisala papama kao onaj koji ima nešto važno za reći. Govorila je bez straha jer nije imala što izgubiti.
Tu slobodu živjela je konkretno: ostala je u Sieni za kuge dok su drugi bježali, pratila osuđenike na stratište, pisala za jedinstvo Crkve do posljednjeg daha. Patnju nije zaobilazila. Ulazila je u nju i u njoj prepoznavala Krista koji pati.
Zazivaju je oni koji pate i boje se da ih ta patnja odvoji od Boga. Oni koji trebaju reći ili učiniti nešto teško, a nemaju snage. I oni koji misle da su otišli predaleko da bi se mogli vratiti.
Kada joj se obraćaju
Odaberi nakanu i stupi u molitvu.
Život svetice
Katarina se rodila 25. ožujka 1347. u Sieni, kao dvadesetčetvrto dijete bojadisara Jacopa Benincasae. Grad je te godine tek izlazio iz prve velike kuge koja je odnijela gotovo polovicu Europe. Siena će je pratiti do kraja: u njoj je kao dijete imala prve vizije, u njoj je služila umirućima, iz nje je pisala papama i kraljevima.
S šest ili sedam godina imala je prvu viziju Krista iznad sienskih crkava. Od toga trenutka znala je: neće se udati, tražit će Boga. Obitelji je to dugo teško padalo. Rezali su joj kosu, oduzeli sobu za molitvu, opteretili kućanskim poslovima. Katarina je odgovarala šutnjom i molitvom, sve dok otac nije vidio golubicu iznad njezine glave dok je klečala. Od toga dana više nije prigovarao.
Sa sedamnaest godina obukla je bijeli ogrtač dominikanskih trećoredki (Mantellate), laičke ženske zajednice koja nije živjela u samostanu. Slijedilo je nekoliko godina gotovo potpune samoće u jednoj sobi roditeljske kuće. Nije jela gotovo ništa. Tvrdila je da tijelo odbija hranu osim Euharistije. Ono što su drugi tumačili kao bolest, ona je tumačila kao milost: bila je neovisna o kruhu, ovisna jedino o Bogu.
Oko 1368. doživjela je mistično vjenčanje s Kristom i izišla iz samoće. Ono što je slijedilo bio je radikalan preokret: žena koja je godinama živjela u jednoj sobi postala je prisutna posvuda. Radila je u sijenskim bolnicama za oboljele od kuge, sjedila uz umiruće, pratila osuđenike na stratište. Oko nje se počela skupljati neuobičajena skupina, tzv. Caterinati: svećenici, teolozi, plemići, bivši razbojnici, laici različitih staleža. Zvala ih je "najdražom famigliom". Bila im je duhovna majka.
U travnju 1375. u Pisi, za vrijeme mise, primila je stigmate, pet Kristovih rana. Na vlastiti zahtjev ostale su nevidljive za života. Iste godine počela je diktirati pisma, jer nije znala pisati sve do tridesete godine, kada je prema vlastitom iskazu primila taj dar. Sačuvano je više od 380 pisama: caricama, kardinalima, gradskim upravama, svećenicima, papi. Pisala je s neobičnom slobodom. Papu Grgura XI., koji je od 1309. sjedio u Avignonu, oslovljavala je dolce Cristo in terra, slatki Kriste na zemlji, i istovremeno mu zamjerala kukavičluk.
1376. otišla je osobno u Avignon kako bi posredovala između Firence i papinstva. Firenca je bila pod interdiktom, pregovori su zapeli, a Katarina je prihvatila da pokuša. Grgur XI. napokon je krenuo prema Rimu. Vratio se u siječnju 1377., prvi papa koji je to učinio u gotovo sedamdeset godina. Povjesničari se i danas spore koliku je ulogu odigrala Katarina.
Između 1377. i 1378. diktirala je svoje najvažnije djelo: Dijalog Božanske providnosti, razgovor između duše i Boga o putu ljubavi, patnji i Crkvi. Nastao je u transu, za nekoliko tjedana, a pisari su jedva stizali zapisivati. Djelo je postalo jedno od temeljnih tekstova kršćanske mistike.
1378. izbio je crkveni raskol: dva čovjeka istovremeno su tvrdila da su papa, svaki s vlastitim kardinalima i dvorom. Crkva je bila razdijeljena. Katarina je pisala objema stranama i do posljednjeg dana radila za jedinstvo. U siječnju 1380. doživjela je moždani udar, a 29. travnja 1380. umrla je u Rimu, u dobi od trideset i tri godine.
Kanonizirana je 1461. od pape Pija II. Papa Pavao VI. proglasio ju je 1970. Doktoricom Crkve, jednom od prvih dviju žena s tom čašću, zajedno s Terezijom Avilskom. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je 1999. suzaštitnicom Europe. Blagdan: 29. travnja.
Srce duhovnosti
Kristova Krv — Nel Sangue
U svojim mističnim razgovorima s Bogom Ocem, zapisanim u djelu Dijalog, sveta Katarina primila je duboko razumijevanje otajstva Kristove Krvi.
Bog Otac objavio joj je da Kristova Krv nije samo znak Kristove muke. Ona je najveći dokaz njegove ljubavi prema čovjeku i put kojim se čovjek vraća Ocu.
Zato Krista opisuje kao Most između neba i zemlje. Po njegovoj prolivenoj Krvi obnovljen je put koji je grijeh prekinuo, kako bi čovjek ponovno mogao doći k Bogu.
Bog Otac joj govori:
Od tada Kristova Krv postala je srce njezina života. Zato je u svojim pismima neprestano pozivala:
Svjedočanstva iz njezina djelovanja
Dokumentirao ih je Raimondo iz Capue, njezin ispovjednik i biograf, u procesu kanonizacije.
Pisa, 1. travnja 1375.
Stigmata u Pisi
U crkvi Santa Cristina u Pisi, za vrijeme mise, Katarina je pala u ekstazu dok je primala pričest. Svjedoci su vidjeli kako joj tijelo potresa i kako pada bez svijesti. Kada se osvijestila, ispričala je Raimondu iz Capue da je ugledala Krista koji joj je utisnuo pet rana. Rane su za života ostale nevidljive drugima na njezin zahtjev. Postale su vidljive tek nakon njezine smrti. Raimondo ih je osobno pregledao i zabilježio u životopisu.
Siena, 1375.
Pratnja Niccolòa di Tulda na stratište
Mladi čovjek iz Perugie, Niccolò di Tuldo, osuđen je na smrt zbog uvrede vlasti. Katarina ga je posjetila u zatvoru, razgovarala s njim i uputila ga na pomirenje s Bogom. Na dan pogubljenja stajala je uz njega. U pismu Raimondu opisala je što se zbilo: dok je Niccolò položio glavu, ona je u mističnoj viziji ugledala kako ga Bog prima. Pismo je jedan od najneobičnijih dokumenata kršćanske duhovnosti 14. stoljeća brutalno, nježno i bez straha.
Siena, 1370.
Mistična smrt i povratak
Katarina je oko 1370. doživjela ono što je sama nazvala mističnom smrću: četiri sata nije davala znakove života. Svjedoci uključujući njezinu majku Lapu mislili su da je umrla. Potom se vratila i opisala kako je duša bila izvan tijela i vidjela Boga, ali joj je rečeno da se mora vratiti jer njezin rad još nije završen. Ovaj doživljaj izravno je promijenio smjer njezina života iz samoće izišla je u javno djelovanje.
Patronati i zagovor
U crkvenoj predaji
- Europa (suzaštitnica, s Benediktom, Ćirilom, Metodom i Brigitom)
- Italija (suzaštitnica, s Franjom Asiškim)
- dominikanske tercijarke
- medicinske sestre i njegovatelji
- oboljeli od teških bolesti
- Siena
Kao zaštitnica povezuje se i s
- Sienom rodnim gradom; glava i ruka u bazilici San Domenico
- Rimom gdje je umrla; tijelo u bazilici Santa Maria sopra Minerva
- Europom suzaštitnica od 1999. (Ivan Pavao II.)
- Italijom suzaštitnica od 1939. (Pio XII.)
Moliti sa svetom Katarina Sijenska
Možeš moliti riječima Crkve.
Možeš govoriti vlastitim riječima.
Možeš i šutjeti.
Svetac ne zauzima Božje mjesto.
On prati molitvom i zagovorom.
Put uvijek vodi k Bogu.
Vlastitim riječima
Ovo je prostor da Isusu kažeš ono što nosiš u sebi, spontano svojim riječima, bez unaprijed zadanog teksta.
Siena i Rim
- Bazilika San Domenico, Siena — čuva glavu i ruku Katarine kao relikvije; nedaleko je Santuario di Santa Caterina, kuća u kojoj je živjela.
- Bazilika Santa Maria sopra Minerva, Rim — počiva njezino tijelo; umrla je 1380. i sahranjena je ovdje.
Katarina nije cilj.
Ona je svjedok.
Njezin glas bez titule upućuje na Krista koji je rekao: 'Budite ono što trebate biti — i zapaliti ćete cijeli svijet.'
I s Kristom, u Duhu Svetome, na Oca.
Bog je more mira i u tom moru treba ostati.
Temeljni stav Katarinine duhovnosti ne bijeg od boli, nego ukorijenjenje u Bogu