Sveti Leopold Mandić
svećenik, ispovjednik, apostol milosrđa · 1866. – 1942.
Blagdan: 12. svibnja
Idite u miru.
Bog vam je oprostio.
Za one koje krivnja ne pušta.
Milosrđe bez mjere
Leopold nije bio propovjednik. Bio je ispovjednik. Sjedio je u maloj ćeliji i čekao. I dolazili su s grijesima koje nisu mogli nikome reći.
Trideset šest godina. Ista ćelija, isti stolac, ista tišina. Nije vagao je li grijeh prevelik. Nije tražio objašnjenje. Gledao je u čovjeka ispred sebe i govorio: Idite u miru, Bog vam je oprostio. Tisuće su kroz njega pronašle put natrag.
Zazivaju ga oni koji nose krivnju koja se ne diže. Koji su se ispovijedali, ali oprost ne osjećaju iznutra. Koji se pitaju može li Bog zaista oprostiti ono što oni nose. Leopold kaže: Hoće. Vjeruj i oprošteno ti je.
Kada mu se obraćaju
Svaki svetac razumio je ljudsku nevolju iznutra.
Život sveca
Leopold Bogdan Mandić rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg Novom, u obitelji s dvanaestero djece. Majka mu je bila talijanskog, otac dalmatinskog podrijetla. Od djetinjstva je nosio slabo zdravlje i mucanje, govorna mana koja ga je pratila cijeli život. Unatoč tome, ušao je u kapucinski red i zaređen je 1890. godine u Padovi.
Cijelog je života sanjao o misijama, posebno o radu na sjedinjenju istočnih kršćana s Rimom. Molbe za odlazak na misije uvijek su mu bile odbijene. Razlog: slabo zdravlje, slab talijanski, govorna mana. Ostao je u Padovi. Taj je ostanak prihvatio bez gorčine i naučio vidjeti u njemu Božju volju.
God. 1906. dodijeljena mu je mala ćelija u samostanu: ispovjedaonica. Ono što je izgledalo kao ograničenje postalo je njegovo životno djelo. Sjedeo je u njoj više od trideset šest godina. Dolazili su iz cijeloga Veneta i sve šire, s teretima koje nisu mogli nositi nikome drugomu.
Njegova metoda bila je suprotna strogosti koja je tada prevladavala: kratke pokore, bezgranično milosrđe, puno pouzdanje u Boga. Govorio je: "Idite u miru, Bog vam je oprostio." Nije vagao. Nije odbijao. Tisuće su kroz njega pronašle povratak u vjeru i Crkvu. Subraća su ga ponekad kritizirala zbog blagosti, a on je nastavio.
U srpnju 1944. saveznički su bombarderi pogodili kapucinsku crkvu u Padovi. Samostan je bio teško oštećen. Leopoldova ćelija ostala je netaknuta. Umro je 30. srpnja 1942., dvije godine ranije, ali taj znak ostao je upamćen. Blaženim ga je proglasio Pavao VI. 1976., a kanonizirao Ivan Pavao II. 1983. Relikvije mu počivaju u Padovi, u svetištu koje je izraslo oko iste ćelije.
Svjedočanstva iz njegova djelovanja
Crkva je za Leopoldovu beatifikaciju i kanonizaciju verificirala konkretna medicinsko neobjašnjiva ozdravljenja. Svako je prošlo kroz liječničke komisije i svjedočanstva.
Cavazza di Lusia, 1946.
Elsa Raimondi: tuberkulozni peritonitis
Elsa Raimondi, rođena 1922. u provinciji Rovigo, hospitalizirana je 1946. zbog tuberkuloznog peritonitisa životno opasne infekcije trbušne šupljine. Otpuštena je kući s terminalnom prognozom. Počela je devetdnevnu molitvu Leopoldu 30. srpnja 1946. Imala je viđenje u kojem joj je Leopold rekao da će ozdraviti do 12. rujna. Na taj datum ustala je iz kreveta bez boli. Liječnik koji ju je pregledao nije našao medicinsko objašnjenje. Crkveni medicinski tribunal zaključio je da je ozdravljenje 'trenutačno, savršeno, trajno i prirodno neobjašnjivo.' Ovo je prvo beatifikacijsko čudo, prihvaćeno 1976.
Pagnano di Merate, 1962.
Paolo Castelli: nekroza crijeva
Paolo Castelli, rođen 1902., srušio se 4. ožujka 1962. s jakim bolovima u trbuhu. Hitna operacija otkrila je trombozu gornje mezenterične arterije s masivnom nekrozom tankog crijeva. Kirurzi su zatvorili abdomen bez intervencije, prognoza je bila beznadna. Supruga mu je stavila Leopoldovu medaljicu i molila. Nekoliko dana kasnije Castelli je uzviknuo: 'Zdrav sam, ništa me više ne boli!' Pregledali su ga liječnici i nisu pronašli traga bolesti. Svi tretmani prekinuti su 9. ožujka. Ovo je drugo beatifikacijsko čudo, prihvaćeno 1976.
Ronchi di Ala, 1977.
Elisabetta Ponzolotto: gangrena stopala
Elisabetta Ponzolotto, rođena 1925. u Trentu, hospitalizirana je 15. ožujka 1977. zbog srčanih komplikacija. Razvila je postembolijsku ishemiju lijevog stopala koja je prešla u gangrenu: stopalo je postalo crno, hladno i bez osjeta. Specijalisti su 27. ožujka zakazali amputaciju noge. Odbila je jer je imala relikviju i sliku Leopolda na zahvaćenom udu. Te noći joj se ukazao mali kapucinski fratar bijele brade koji joj je rekao da će noga biti spašena. Ujutro su liječnici zatekli stopalo normalne boje i temperature, bez boli. Medicinsko povjerenstvo nije pronašlo objašnjenje. Ovo je kanonizacijsko čudo, prihvaćeno 1983.
Patronati i zagovor
U crkvenoj predaji
- ispovjednici i svećenici
- oni koji traže oprost
- povratak u Crkvu
- ekumenski dijalog
- Hrvatska (neformalni zagovornik)
Kao zaštitnik povezuje se i s
- Svetište Svetog Leopolda Mandića, Padova (Via Beato Pellegrino 2)
- Herceg Novi, Crna Gora — rodni grad
Moliti sa svetim Leopold Mandić
Možeš moliti riječima Crkve.
Možeš govoriti vlastitim riječima.
Možeš i šutjeti.
Svetac ne zauzima Božje mjesto.
On prati molitvom i zagovorom.
Put uvijek vodi k Bogu.
Vlastitim riječima
Ovo je prostor da Isusu kažeš ono što nosiš u sebi, spontano svojim riječima, bez unaprijed zadanog teksta.
Padova ćelija koja je preživjela
- Svetište Svetog Leopolda Mandića, Padova — kapucinska crkva u kojoj je Leopold proveo više od 36 godina kao ispovjednik; mala ćelija netaknuta nakon bombardiranja 1944. danas je središte hodočašća.
- Herceg Novi, Crna Gora — rodni grad u kojem je odrastao; župna crkva čuva spomen na njega.
Leopold nije cilj.
On je suputnik.
Njegova ćelija upućuje na Isusa Krista, koji je rekao: 'Oprošteni su ti grijesi.'
I s Kristom, u Duhu Svetome, na Oca.
„Idite u miru — Bog vam je oprostio.“
Nije mjerio. Nije vagao. Samo je vjerovao.