svećenik kapucin i mistik · 1887. – 1968.
Blagdan: 23. rujna
Kristove rane, pedeset godina.
Ispovjednik bez predaha.
Za one koji nose bol, patnju, krivnju i strah.

Padre Pio nije bio svećenik koji je promatrao život izdaleka. Pedeset godina nosio je na tijelu Kristove rane, a svaki dan provodio je petnaest do dvadeset sati u ispovjedaonici, primajući tisuće duša, jednu po jednu. Patnju nije poznavao iz knjiga, živio je s njom u vlastitom tijelu.
Znao je grijehe koje mu penitent još nije izrekao, vidio je ono što je drugima skriveno, a ipak je ostao ponizan, poslušan Crkvi i vjeran molitvi, čak i kad su mu zabranili javno služiti. Onima koji su mu dolazili nije nudio lake riječi, nego susret s Božjim milosrđem i sigurnost da ih netko zaista nosi pred Bogom.
Zazivaju ga oni koji se boje pristupiti ispovijedi i koje pritišće teret krivnje, oni koji trpe bol i bolest u tijelu, i oni koji se bore vjerovati kad je sve tamno. Padre Pio prošao je kroz sve to, kroz tjelesnu patnju, kroz duhovnu noć, kroz sumnju i napuštenost, i nije prestao moliti. Zato ga doživljavaju kao zagovornika koji razumije i koji ih i danas nosi pred Boga.
Izaberi ono s čime dolaziš danas.
Sveti Padre Pio krštenim imenom Francesco Forgione rođen je 25. svibnja 1887. u Pietrelcini, malom gradiću u provinciji Benevento u Kampaniji, u južnoj Italiji. Bio je peto dijete od osmero, sin Grazija Forgionea i Marije Giuseppe De Nunzio. Četvero djece preživjelo je djetinjstvo: Michele, Francesco, Felicita i Grazia.
Roditelji su bili pobožni seljaci skromnih sredstava. Otac Grazio bio je blage naravi, miran i radišan čovjek koji je obrađivao zemlju. Svjestan Francescove duhovne zrelosti i želje za redovničkim životom, otišao je dva puta raditi u New York kako bi zaradio novac za sinovu formaciju. Majka Maria Giuseppa bila je žena tihe i čvrste vjere, koja je Francesca od najranije dobi odgajala u molitvi i pobožnosti. Ona je bila temelj njegova duhovnog djetinjstva.
Od najranije dobi Francesco je pokazivao neobičnu duhovnu zrelost koja je nadilazila njegovo okruženje. Već kao petogodišnjak posvetio je, prema vlastitim riječima, svoj život Bogu. Kazao je da je od malih nogu imao viđenja Isusa, Marije i svog anđela čuvara koja je smatrao sasvim uobičajenima, jer je mislio da svi to doživljavaju. Klonio se dječjih igara, tražio mir i tišinu, i od ranog djetinjstva pokazivao snažnu odbojnost prema svakom grijehu. Lokalni svećenik don Salvatore Pannullo prepoznao ga je i uzeo pod duhovno vodstvo već u ranoj dobi.
U dobi od petnaest godina, 6. siječnja 1903., Francesco je stupio u novicijat kapucinskog reda u Morconeju. Uzeo je redovničko ime Fra Pio u čast pape Pija I. Novicijat je bio fizički i duhovno zahtjevan, ali mladi Fra Pio bio je privučen kontemplativnom dubinom kapucinskog života: siromaštvom, molitvom, pokornošću. Privremene zavjete položio je 1904., svečane 1907.
Već u godinama formacije počele su se javljati teške tjelesne bolesti. Fra Pio patio je od dugotrajnih plućnih tegoba, visokih temperatura i iscrpljenosti, zbog kojih je morao više puta napuštati novicijat i vraćati se kući u Pietrelcinu. Liječnici su pretpostavljali tuberkulozu, ali dijagnoza nikad nije bila jednoznačna. Unatoč slabom zdravlju, nastavio je sa studijem filozofije i teologije, a duhovna formacija tekla je u intenzitetu koji je nadilazio okvire bolesti.
Zaređen je za svećenika 10. kolovoza 1910. u Katedrali u Beneventu, od nadbiskupa Paola Schinosija. Imao je tada dvadeset tri godine. Nedugo nakon ređenja, iste jeseni, iskusio je prvu pojavu stigmi, rana Kristove muke, ali bez vidljive krvi: samo s bolovima u rukama, stopalima i boku. O tome nije javno govorio. Svom duhovnom vođi, ocu Benedettu iz San Marca, pisao je o tim iskustvima s mješavinom čuđenja i zebnje.
Između 1910. i 1916. Padre Pio je živio naizmjenično u Pietrelcini i u raznim kapucinskim zajednicama. Ovo je bilo doba intenzivnih duhovnih iskustava i teških kušnji borbi u kojima je, prema vlastitim opisima, osjećao snažan napad tame i napuštenosti. Pismo koje je u tom periodu uputio svom duhovnom vođi ostaje jedno od najdubljih svjedočanstava duhovne noći u modernoj mistici.
U rujnu 1916. Padre Pio dolazi u samostan Santa Maria delle Grazie u San Giovanni Rotondou, na padinama planine Gargano u Apuliji. Ovo malo, izolirano i siromašno mjesto postat će središte njegova svećeničkog života. Nikad više neće napustiti ovaj kraj. Ostao je ondje pedeset dvije godine, sve do smrti.
Dana 20. rujna 1918. u crkvi Santa Maria delle Grazie, ujutro, nakon mise i zahvale Padre Pio je doživio intenzivno viđenje i primio vidljive, trajne stigme: rane na rukama, stopalima i boku. Kada je svjedok ušao u crkvu, pronašao ga je onesvještenog ispred raspela, s krvavim ranama. Bio je to jedinstven slučaj u povijesti Crkve: stigmatiziran svećenik koji nastavlja vršiti svoju službu. Rane su ostale aktivne narednih pedeset godina bez infekcije, bez medicinskog objašnjenja.
Vijest se brzo proširila. Crkva je reagirala oprezno i naložila seriju medicinskih ispitivanja. Dr. Luigi Romanelli pregledao ga je 1919. i 1920. Profesor Amico Bignami, agnostik i ugledni dermatolog s Rimskog sveučilišta, pregledao ga je 1919. i zaključio da rane nisu ni histeričnog ni psihosomatskog podrijetla. Dr. Giorgio Festa pregledao ga je 1920. i 1925. i potvrdio da rane ne odgovaraju ni jednoj poznatoj kliničkoj kategoriji. Sva su izvješća bila jedinstvena u jednom zaključku: ne mogu ih objasniti.
Crkvene vlasti, posebno Sveti Oficij, nametale su mu višekratna ograničenja. Godine 1931. su ga potpuno suspendirali od javnih dužnosti na dvije godine nije smio javno čuti ispovijed ni slaviti misu pred narodom. Bio je izoliran unutar samostana. To je razdoblje proveo bez otpora crkvenim vlastima, u molitvi i poslušnosti. Po ukidanju suspenzije 1933. nastavio je s punim svećeničkim životom.
Ispovjedaonica bila je srce njegova svećeničkog djelovanja. Padre Pio je provodio između petnaest i dvadeset sati dnevno u ispovijedi, posebno između 1920. i 1960. Dolazili su mu biskupi, liječnici, vojnici, seljaci, intelektualci i stranci. Mnogi su svjedočili da je znao nazvati konkretne grijehe koje mu penitent još nije izrekao, ili okolnosti koje nitko nije otkrio. Redovi pred ispovjedaonicom trajali su danima. Hodočasnici su spavali vani čekajući red.
God. 1956. otvorena je bolnica Casa Sollievo della Sofferenza (Dom za ublažavanje patnje) u San Giovanni Rotondou jedan od životnih projekata Padre Pija. Ideju je razvijao od 1920-ih, a realizacija je bila moguća tek uz masovnu donatorsku podršku od hodočasnika iz cijelog svijeta. Bolnica je i danas jedna od najmodernijih u Italiji i prima više od milijun pacijenata godišnje.
Posljednjih godina života Padre Pio je fizički slabio. Stigme su postupno nestajale. 22. rujna 1968. proslavio je pedesetu godišnjicu primanja stigmi i predvodio svečanu misu pred desetinama tisuća vjernika. Sljedeće jutro, 23. rujna 1968., u dobi od osamdeset jedne godine, mirno je preminuo u svojoj sobi u samostanu. Posljednje dokumentirane riječi bile su: „Gesù… Maria…“
Beatificiran je 2. svibnja 1999. od pape Ivana Pavla II., pred oko dva milijuna hodočasnika na Trgu svetog Petra. Kanoniziran je 16. lipnja 2002., opet od Ivana Pavla II. pred više od tri milijuna vjernika, jednim od najvećih skupova u povijesti Vatikana. Blagdan: 23. rujna.
Iz njegova djelovanja (1918.–1968.), u pisanim izjavama liječnika, biskupa i neposrednih svjedoka.

San Giovanni Rotondo, 20. rujna 1918.
Nakon jutarnje mise u crkvi Santa Maria delle Grazie, Padre Pio je u molitvi ispred raspela doživio intenzivno viđenje. Kada je brat svjedok ušao u crkvu, pronašao ga je onesvještenog s krvavim ranama na oba dlana, stopalima i boku. Rane su ostale vidljive i aktivne narednih pedeset godina bez infekcije, bez zacjeljivanja, bez medicinskog objašnjenja. Dr. Luigi Romanelli, dr. Giorgio Festa i profesor Amico Bignami pregledali su ih neovisno u više navrata između 1919. i 1925. i zajednički zaključili da ne odgovaraju ni jednoj poznatoj dermatološkoj ili psihosomatskoj kategoriji. Padre Pio je bio prvi stigmatizirani svećenik u povijesti Crkve.

San Giovanni Rotondo, 1920.–1960.
Mise Padre Pija trajale su redovito od dva do tri sata višestruko dulje od liturgijske norme. Svjedoci opisuju jak plač, duge stanke u tišini, znojenje i promjene boje kože za vrijeme konsekracije. Dr. Romanelli, koji ga je medicinski pratio, dokumentirao je pad krvnog tlaka i promjene vitalnih znakova u trenucima koji su odgovarali opisima mističnog sjedinjenja. Tisuće hodočasnika dolazile su samo da prisustvuju misi. Mnogi su svjedočili da su za vrijeme mise osjetili transformativno iskustvo koje je promijenilo smjer njihova života.

San Giovanni Rotondo / Krakov, 1962.
Karol Wojtyla, tada biskup u Krakowu i budući papa Ivan Pavao II., uputio je 1962. pismo Padremu Piju s molbom za zagovor za svoju prijateljicu dr. Wandu Półtawsku, koja je bolovala od raka grla koji su liječnici proglasili neizlječivim. Padre Pio je pismo primio i molio. Nekoliko dana prije zakazane operacije, liječnici su pri ponovnom pregledu zatekli da tumor više ne postoji. Wanda Półtawska ozdravila je bez ikakva medicinskog objašnjenja, doživjela je 96 godina i osobno svjedočila o ovom događaju. Korespondencija između Wojtyłe i Padre Pija čuva se u crkvenim arhivima.
U crkvenoj predaji
Kao zaštitnik povezuje se i s
Možeš moliti riječima Crkve.
Možeš govoriti vlastitim riječima.
Možeš i šutjeti.
Svetac ne zauzima Božje mjesto.
On prati molitvom i zagovorom.
Put uvijek vodi k Bogu.
Vlastitim riječima
Ovo je prostor da Isusu kažeš ono što nosiš u sebi, spontano svojim riječima, bez unaprijed zadanog teksta.

On je suputnik onima koji nose križ.
Njegov život upućuje na Isusa Krista, koji je rekao: 'Tko hoće za mnom, neka uzme svoj križ svaki dan i neka ide za mnom.'
I s Kristom, u Duhu Svetome, na Oca.
„Moli, nadaj se i ne brini. Bog je milosrdan i saslušat će tvoju molitvu."
Savjet