Sveti Sebastijan

Sebastijan je rođen oko 256. godine, vjerojatno u Narbone ili Milanu. Odrastao je u kršćanskoj obitelji, ali je odabrao vojnu karijeru ne da bi pobjegao od vjere, nego da bi je živio iznutra, usred carskog Rima. Oko 283. ušao je u Pretorijanske gardiste, osobnu vojsku cara Dioklecijana. Nitko nije znao da je kršćanin.

Dok je služio u vojsci, Sebastijan je u tajnosti posjećivao kršćane u zatvorima. Ohrabrivao je osuđenike pred mučeništvom, pomagao obiteljima, štitio one koji su bili u opasnosti. Prema predaji, obratio je i neke rimske dužnosnike prefekta Hromacija, kojemu je izliječio oca od gihta, i dvojicu zatvorenika Marka i Marcelijana koji su oklijevali pred smrću.

Oko 286. Sebastijanova kršćanska vjera bila je otkrivena. Doveden je pred Dioklecijana. Car je bio osobno pogođen: čovjek kojemu je vjerovao, kojega je cijenio, bio je kršćanin. Osudio ga je na smrt: odveli su ga u carski vrt, vezali za stup i pozvali vojnike strijelce. Proboli su ga strijelama sa svih strana i ostavili da visi, uvjereni da je mrtav. Nitko nije prišao da provjeri. Egzekucija je bila gotova.

Ali Sebastijan nije umro. Udovica Irena, kršćanka čiji je sin bio ubijen za vjeru, došla je po mraku da preuzme tijelo i dostojanstveno ga pokopa. Umjesto mrtvaca pronašla je živog čovjeka. Skinula ga je sa stupa, odnijela kući i skrivala tjednima, dok mu rane nisu zarasle.

Kad je ozdravio, Sebastijan je mogao nestati. Rimsko carstvo je bilo golemo, mogao je promijeniti ime, otići, živjeti. Odabrao je suprotno. Pronašao je Dioklecijana na stubištu hipodroma i rekao mu u lice da progon kršćana mora prestati. Car ga u prvi mah nije prepoznao: čovjek kojeg je dao ubiti stajao je pred njim živ. Kad je shvatio tko je, nije oklijevao: zapovjedio je da ga pretuku motkama do smrti i tijelo bace u Kloku, da ga kršćani ne mogu pronaći niti štovati. Kršćanka Lucina, upozorena u viđenju, ipak ga je pronašla i pokopala u katakombama uz Via Appia.

Sebastijanovo štovanje počelo je odmah. Već u 4. stoljeću izgrađena je bazilika nad njegovim grobom. Kad je u 7. i 8. stoljeću kuga harala Europom, gradovi su mu se zavjetima obraćali: strijele su u antici bile slika zaraze, a Sebastijan je preživio strijele. Ostao je jedan od najštovanijih mučenika u povijesti Crkve, svjedok da vjera koja košta sve — ne košta sve uzalud.